Neizrecivo veliko i male priče. Očuđeni mit u suvremenom hrvatskom romanu

U članku se raspravlja o traumatskoj strukturi (post)modernosti, te se i »kraj velikih priča« i »narativni obrat«, kao dvije naizgled suprotne dijagnoze postmodernog stanja, tumače kroz psihoanalitičke pojmove nedokučivosti Realnog, povlačenja Simboličkog i prevlasti Imaginarnog. U suvremenoj se književnosti vide dva temeljna načina odnošenja prema neizrecivom: prvi je sakralizacija tišine integralnog svjedoka, a drugi fetišiziranje traume u žanrovskoj literaturi koja pripovijedajući o izmišljenim užasima besciljno kruži oko traumatskog srca zbilje. Zatim se, tragom talijanskog mitologa Furia Jesia, pokušava naći treći put, put koji ne odustaje ni od pogleda u traumu ni od pripovijedanja, već proizvodi novi oblik osviještenog i očuđenog, te politički odgovornog mita. Takav se pristup mitu i tragediji oprimjeruje romanom Elijahova stolica Igora Štiksa u kojem se odnos Europe prema opkoljenom Sarajevu prikazuje kroz mit o Edipu i kritiku europske dijalektike prosvjetiteljstva. Slijedom toga primjera, nova se uloga priče u suvremenoj prozi vidi kao osviještavanje mita i otvaranje mogućnosti za djelovanje.